ja_mageia

Danas, nakon poodmaklog vremena te od svršetka Domovinskog rata, sve se više zaboravlja kako je nastala Republika Hrvatska. Još nemamo sustavnog praćenja tih činjenica na državnoj razini. Nakon pisanja monografija kao autentičnih svjedočanstava o Domovinskom ratu pokrenuo sam drugi projekt: objavljivanje fotomonografija iz Domovinskog rata. Razlog tome je što postoji velik broj fotografija koje su snimili anonimni suborci i građani za vrijeme rata. Fotografije čuvaju, jer jednostavno ne znaju kome bi ih povjerili, kako bi se objavile i trajno sačuvale. Negativi će se s vremenom uništiti, ako se ne pohrane na propisan način.

Ratne fotografije imaju daleko snažniju moć prikazivanja tog vremena nego se to danas nekima čini. One govore puno više nego riječi, ma kako god ih sročili i oblikovali. Fotografije su događaji koje se nikada ne mogu cjelokupno ispričati. One se moraju izložiti i pogledati. To su događaji koji najvjernije opisuju događaje iz Domovinskog rata. U meni osobno pokreću neku unutrašnju snagu, koja me podsjeća na već daleku prošlost i budi jake osjećaje nekom pripadanju, zajedništvu, motivaciji i spremnosti. Mnoge ratne fotografije danas i nemaju neku umjetničku vrijednost. No one će ubrzo, a pogotovo one na samom početku Domovinskog rata, biti od izuzetne vrijednosti za vojnu povijest, a kasnije kao pomoć za bilo kakvo pismeno oblikovanje tog vremena.

Da bih opisao jednu fotografiju, treba mi oko tisuću riječi. Spoznao sam to veoma rano, kada sam se živ vratio iz pakla u Starom Grabovcu i kada sam u nekoliko navrata pokušao ispričati što se u njemu dogodilo. Već tada sam donio odluku da ću svoju plaću utrošiti za kupnju mini videokamere. To se početkom 1992. godine i dogodilo. Od tada sam počeo fotografirati i snimati upravo onoliko koliko su mi zapovjedne obveze dopuštale. Često mi se dogodilo da sam se nepotrebno izlagao opasnosti kako bih što vjerodostojnije snimio neprijateljske položaje. Jednom prilikom na južnom ratištu izašao sam iz zaklona iz kojeg sam navodio naše topništvo pri uništavanju neprijateljskih topničkih položaja i otišao preduboko u neprijateljski vidokrug da bih izabrao što bolji položaj i što vjernije snimio njihovo uništavanje. Toliko sam se približio da sam u jednom trenutku čuo njihove razgovore, a nešto kasnije ih i zamijetio. Navečer nisam trebao predati pismeno izvješće nego sam u zapovjedništvu brigade pokazao samo snimljeni materijal.

Tu praksu sam i kasnije primjenjivao svuda gdje su mi mogućnosti dopuštale. Tražio sam da se vjerno i organizirano piše o životu i radu pojedinih postrojbi u Domovinskom ratu kojima sam bio na čelu. Moja nastojanja su bila samo sugestije zapovjednicima.

Cilj objavljivanja ratnih fotografija iz Domovinskog rata mi je prije svega prikazati koji su to dobrovoljci a kasnije branitelji bili sudionici Domovinskog rata. Kako su izgledali, kako su bili obučeni i opremljeni, kako je izgledalo ratište i sve oko njega. Želio sam prikazati rat u općem smislu kao nešto najstrašnije što se jednom naraštaju i nekoj civilizaciji može dogoditi. To je sve zbog toga da se prisjetimo suboraca kojih više nema, onih koji su ostali živi te pouka naraštajima koji dolaze.

U tim ratnim vremenima nisam imao vremena razvijati filmove, jer sam se uvijek nalazio negdje u blizini bojišnice. Radionica za razvijanje filmova nije bilo. U zapovjedništvu brigade sam s pojedinim djelatnicima ipak mogao razviti negative. Zbog bojazni kako bi ih netko mogao zloupotrijebiti ili snimljeni materijal pripisivati kao svoj autorski rad, tražio sam da mi nakon toga vrate negative. Većinu sam ih dobio natrag, no postoji nekoliko naših slika iz dijela negativa koje nisam dobio natrag. Isto tako postoji nekoliko filmova koje smo predali u brigadnu službu informativno-političke djelatnosti koje nismo dobili natrag. Neke fotografije sam prepoznao kao svoje, no do negativa više nikad nisam mogao doći.

U tom cilju prvo ću objaviti svoje ratne fotografije, a potom mojih prijatelja koji su se tijekom Domovinskom rata bavili fotografijom amaterski, poluprofesionalno ili profesionalno. Nakon njih spreman sam obraditi sve fotografije za koje će biti zainteresirani njihovi autori.

Većinu fotografija iz ove monografije fotografirala je Violeta sa svojim tada petnaest godina starim poluprofesionalnim kodakovim foto-aparatom. U početku su fotografije bile dosta dobre, no kako smo foto-aparat i videokameru često nosili sa sobom, slike su bile lošije zbog teških uvjeta rada. Na videokameri sam gubio i vanjske dijelove, spužvicu na mikrofonu i okular, no ona je, i pored loših uvjeta, ipak izdržala do kraja 1992. godine.

Sve ove fotografije, koje se nalaze u ovoj fotomonografiji, izrađene su 1992. godine, kada smo bili pripadnici 1. bojne 1. A brigade ZNG "Tigrovi". Prve fotografije su bile uništene kuće u Starom Grabovcu, Novskoj, Staroj Subocki i okolnom području. Kasnije fotografije su nastale u deblokadi Dubrovnika oko sela Topola, Čepukuća pa sve do samog Dubrovnika, pred kraj 1992. godine.

Nakon odlaska iz 1. A brigade ZNG "Tigrovi" u ustrojavanje 7. gardijske brigade "Pume" na nove dužnosti više se nisam izravno bavio fotografijom.

Ova fotomonografija je u njezinu čast.

U Zagrebu, siječanj 2004. godine