ja_mageia

Trideset i prvog kolovoza 1991., došavši s terena iz Hrvatske Kostajnice u bazu "Pionirac" (danas Grad mladih, bivši Pionirski grad u zagrebačkoj Dubravi) 3. bojne 1. A brigade ZNG-a "Tigrovi", prvo što sam želio bilo je da se dobro okupam i naspavam.

Međutim, netom što sam se istuširao, dobili smo uzbunu. Razlog uzbunjivanja bio je taj što nam je javljeno da su zrakoplovi JNA presreli transportni zrakoplov u hrvatskom zračnom prostoru i prisilno ga spustili na aerodrom Zagreb u naselju Plesu. Navodno je taj zrakoplov bio od velike važnosti za Republiku Hrvatsku. O čemu se tu radilo, tada nismo znali.

Nakon prisilna spuštanja transportnog zrakoplova Uganda Air, neprijateljske snage potpuno su zaustavile civilni zračni promet.

Odvijao se samo njihov, vojni promet.

I to je trajalo već nekoliko dana.

Iz “Pionirca” rano ujutro krenuli smo trima autobusima Zagrebačkih transporta. Bilo nas je stotinjak. Zapovjednik te taktičke skupine bio je zapovjednik 3. bojne “Pionirac”, Ivica Klen.

U to vrijeme bili smo slabo naoružani. Osobno sam bio naoružan automatom "thompson" M1 kalibra 11,43 milimetra te pištoljem CZ M88 A kalibra 9 milimetara koji sam nedavno sam kupio na crnom tržištu. Inače “thompson” je bio trofejno oružje iz savezničke vojne pomoći u 2. svjetskom ratu s područja bivše SFRJ.

Kako u to vrijeme nismo imali ni dovoljno prikrivnih odijela, na tu su zadaću neki pripadnici nosili radnu policijsku odjeću.

U naselje Pleso stigli smo vozeći se preko Novog Zagreba prema Velikoj Gorici. Prije Velike Gorice skrenuli smo lijevo u Pleso. Odmah smo izašli iz autobusa i zapovjednik nas je rasporedio oko ograde aerodroma i duž ceste koja vodi od naselje prema njemu.

Sam ulaz u aerodrom nadzirale su policijske snage - antiteroristička postrojba iz Lučkog, a neki naši pripadnici bili su im pojačanje.

Naša je zadaća bila nadzor aerodroma i odvraćanje vojnika koji su se uputili prema njemu te na znak biti spreman osloboditi zrakoplov i putnike. Tijekom zauzimanja položaja oko ograde aerodroma jedan naš pripadnik zamijetio je leš nekog mladog ročnog vojnik JNA kako visi na žici s druge strane ograde. Vojnik je na sebi imao ljetno odijelo sivomaslinaste boje i bio je bez puške.

Odmah smo zaključili kako je ročni vojnik najvjerojatnije pokušao pobjeći pa su ga njegovi nadređeni ili suborci ubili kao primjer što će se dogoditi svakome onome tko će pokušati pobjeći. I najvjerojatnije su ga namjerno ostavili da visi na žici kako bi bio primjer svima ostalima.

Nakon toga dobili smo informaciju da su na aerodromu niški specijalci i da trebamo biti veoma oprezni.

Tijekom držanja položaja raspitali smo se o transportnom zrakoplovu. Doznali smo kako se u zrakoplovu nalazilo lako osobno i protuoklopno oružje namijenjeno za obranu države, a kupili su ga naši iseljenici iz sjeverne Amerike. U zrakoplovu je bio biznismen hrvatskog porijekla iz Kanade Anton Kikaš, koji je sve to i organizirao. Nakon prisilna spuštanja transportnog zrakoplova, neprijatelj ga je zarobio i odveo u Beograd. Poslije je razmijenjen za generala neprijateljske vojske Milana Aksentijevića, koji je bio zarobljen kod Tušilovića pokraj Karlovca sa skupinom oficira i desetak vojnika.

Za nadzor vozila koja su pokušavala ući u aerodrom jedan od zapovjednika Vlatko Jeleč ovlastio je Srećka Dobrića.

Jednom je prilikom vojno terensko vozilo JNA pokušalo ući u aerodrom. Dobrić je zaustavio vozilo. Tijekom tog "službenog" pregleda njegovi suborci oko punkta promatrali su ga s velikim zanimanjem.

Nekako je preslužbeno obišao vozilo i zaustavio se kod vozača. Pogledao je vozača i rekao: “Vozačku dozvolu i prometnu. I vojnu knjižicu.

Srećko se sav unio u taj rutinski nadzor. Kad je pregledao dokumente, otišao je kod suvozača. Na tom je mjestu sjedio neki podoficir i njemu je rekao: “Marš van!”

Podoficir je bez pogovora izašao iz vozila i nije postavljao nikakva pitanja.

Zatim je Srećko navalio ispitivati ga kamo ide, zašto ide, koliko ih ima i slično. Kad ga je dobro preispitao i doznao ono što ga je zanimalo, rekao mu je kako ima naredbu da ga ne može pustiti unutra.

U međuvremenu iz vozila su izišla dva ročna vojnika i rekla kako oni ne bi ulazili u aerodrom i zatražili pomoć da ih pošaljemo kući. Kad su vidjeli što se događa, odlučili su pobjeći iz JNA. Jedan od njih bio je Makedonac.

Kako je u to vrijeme bilo normalo da ročni vojnici nesrpske nacionalnosti koji su služili u JNA bježe iz vojske, naši su ih odvezli u bazu. Dali su im civilna odijela i poslali ih kući.

A ovima ostalima Srećko je lijepo uputio poruku da se vrate od kuda su i došli.

Nakon toga vozač je okrenuo vozilo i odvezli su se u smjeru iz kojeg su došli, prema Zagrebu.

I iduća dva dana bili smo na tim položajima, a zapovijed

za akciju nismo dobili. Što se sve događalo na aerodromu, nisam znao. Tijekom držanja položaja u nekoliko su nas navrata nadlijetali neprijateljski helikopteri, ali nisu djelovali po nama. Ni mi nismo imali odobrenje djelovati po njima. Drugih značajnih događaja nije bilo. Na tim smo položajima ostali sve do 2. rujna 1991. godine.