ja_mageia

Citat tbcz 63:

i Vjetreno ima takodje u blizini Vlake.na putu prema Nevadi. Da li si bio na ovom Vjetrenom?

Nisam bio, a možda sam prolazio pokraj brda. Sada nemam kod sebe kartu da vidim preciznije.

Kada sam rekao 22 mrtva mislio sam na cijeli potez od G.Rajica do ulaza u St.Grabovac,u periodu najzescih borbi.Posle 01.01.92 tamo osim zajebancije od puskaranja kad ode UNPROFOR nije bilo borbenih dejstava.Ovo su podaci samo za 16 kmtbr jer osim nas tu drugih jedinica nije ni bilo,koliko ja znam.Generalno knjiga je odlicna,osim pretjerivanja u nekim brojkama.Drago mi je kada mogu cuti o razmisljanjima i patnjama druge strane jer vjeruj i mi sa ove druge strane smo prokljinjali dan kada smo se rodili.Diglo,obuklo i poslalo da ja branim Slavoniju a slavonaca puna B.Luka.Sta ja imam sa Slavonijom?Nista.Bosna je vec sasvim,sasvim druga prica.Pozdrav od veterana i puno srece u zivotu cije smo najljepse godine proveli u krvi do koljena.

jos jedan detalj da prokomentarisem vezan za seloKricke.Mislim da je to bilo negdje krajem novembra 1991 god. kada smo nas petorica bili u izvidjanju i naletjeli na vas.Tada smo posle kratkog puskaranja u povratku zarobili jednog mladica,mislim da je iz Zagreba,Bio je visok i mrsav sa nausnicom u uhu.Od naoruzanja je imao PM M 72.Mi smo ga poslije predali komandi na Bijelim stjenama pa me zanima ako ista znate sta je sa njim dalje bilo da negdje napisete.

Za cez. Komentar o padu Timora kod Slivnice uskoro na strnicama Tigrovi oblaci, podglavlje- preduzimanje položaja od prve bojne. Pozdrav.

Poštovani gospodine, Čitajući vaše knjige “Ćukovi izvidnici! i Tigrovi oblaci oduševila me je vaša iskrenost I tačnost o događajima koji su se odvijali na južnom bojištu tokom 1992 i početkom 1993 godine. .Igrom sudbine dogodilo se da smo se, maltene, sretali na nekim, tad aktuelnim, pravcima napada vaše jedinice. Nadam se da svojim člancima nisam bio dosadan u komentarima od Oštrog vrha pa do ulaska vaše vojske u Glavsku. Koristim priliku da nakon tacno 17 godine kazem nesto i o dogadjajima vezanim za maj i jun 1992. Povod mog javljanja je priča koju ste naveli u knjizi “Ćukovi izvidnici” - vaš izlazak na kotu Tmur, tačnije šta se dešavalo sa naše strane tih dana dok smo boravili na Vjetrenom. Tog dana I noći kad ste izašli na Tmur moji saborci I ja smo se nalazili na koti Vjetreno I odlično se sjećam kiše I zime koja nam se uvukla u kosti. Kiša nas je zatekla nespremne a najlon koji smo našli na brdu nije mogo da zaštiti više od tri čovjeka. Kad je svanulo brdo je bilo pokriveno maglom koja se za kratko vrijeme razbila I konačno se pojavilo sunce. Pošto smo bili mokri do kože, a kako je dan odmicao, zbog toplote majskog sunca poskidali smo skoro svu odjecu sa sebe I okačili o grmove koji su se tu nalazili. Tada smo počeli da osmatramo teren koji se nalazio ispred nas i uspoređivali ga sa našom vojnom kartom. Tada se na horizotnu ispred nas pružao odličan pogled na brda, na kojima smo ubrzo primjetili vaše vojnike. Jedan period je bilo mirno dok se nije oglasila naša artiljerija. Tada, na Velikom Tmuru, vidjeli smo par vojnika ,a zapravo to ste bili vi i vaša izvidjacka grupa. Ne sjećam se djelovanja našeg tenka, ali zato dobro pamtim kako su naši minobacačkom vatrom poklopili vašu kotu čiji je vrh imao veliki plato. Iskreno, niko od nas nije očekivao da Hrvatska vojska kreće u veliku ofanzivu čija je operacija potrajala skoro godinu dana I završila zauzimanjem kote Timor kod sela Slivnica, negdje krajem februara 1993 godine. Timoru i njegovom prelasku u vaše ruke vratiću se pošto ispričam priču o našem boravku na položaju na koti Vjetreno I Trijesno koje je drzala moja jedinica. Prije dolaska na položaje iznad Slanog, moja jedinica je boravila na ulasku u stari Ston, gdje smo u sastavu JNA, zajedno sa ostalim jedinicama, mjenjali položaje tako da smo nekad boravili u selu Zamasline, a neki djelovi jedinice bili su raspoređeni od kote 303, sa koje smo kontrolisali ulaz u Stonski zaliv, pa dalje prema Malom Vozu u pravcu Neuma. Komanda čete se nalazila na ulasku u naselje Doli, iz pravca Slanog. 17. maja. 1992. godine, po naredbi komande, napustili smo prostor koji smo držali na ulasku na poluostrvo Pelješac i povukli se na granicu Bosne I Hercegovine, odnosno teritorija koja je pripadala opštini Trebinje. Kako su vaši napadi svakim danom bili sve jači, pogotovo u pravcu kote Lisnik, vidjeli smo da je vrag odnio šalu i da pred sobom imamo ravnopravnog protivnika. Ubrzo smo počeli sa pravljenjem skloništa u bazi na mjestu Loznica , a žičanom vezom smo povezali položaje na kotu Vjetreno i kasnije na kotu Trijesno. Kako su dani odmicali, borbe su se sve više zahuhtavale, tako da se poslije artiljerijske pripreme počela uključivati i vaša pješadija. Na udaru pješadije prvo se našlo brdo Lisnik.. Ja mislim da ste se iznenadili, kad ste po našem povlačenju, izašli na položaj Loznica i vidjeli gdje se nalazila naša minobacačka baterija od 82 mm. Momci iz te jedinice su odlično odradili svoj posao i kad nam je bilo naređeno da se povučemo oni su ostali iza nas sa jednim vodom pješadije i dalje tukli granatama po Lisniku. Moja jedinica ili četa je brojala oko 60 ljudi. Cijela jedinica je bila sastavljena od rezervista. Negdje oko dvadesetog maja stigla je grupa dobrovoljaca iz Herceg Novog ( porijeklom Trebinjci ), koji su zauzeli položaje između Vjetrenog i Lisnika. Kad se pojavio vaš tenk, negdje kod kamenoloma Mravnici, javljeno nam je da trojica dobrovoljaca iz Herceg Novog treba da krenu u zoru kako bi prišli tenku i uništili ga zoljama kad padne noć. I zaista su ti momci otišli u akciju koju nisu završili jer se tenk taj dan povukao u pravcu Čepikuća. 22.05.1992 godine moja smjena je krenula na Vjetreno. Taj dan pamtim da smo imali dosta sreće jer smo bili stalno pod udarom minobacača od 120 mm, a po koji put tukao bi nas i tenk. I sami znate kad ste izašli na Vjetreno - da je brdo bilo puno škrapa, koje su nas sačuvale od udara granata. Ispred brda nalazilo se jedan škrip u kome je stalno boravio jedan od nas, jer zbog izgleda samoga terena i mogućeg napada vaše pješadije bili smo prinuđeni da postupimo tako. 25. maja održan je sastanak u komandi naše čete. Pošto su naš,i sa Trijesnog vrha, primijetili kretanje vaše vojske u selu koje se nalazilo ispod same kote, odlučeno je da se jedna grupa od pet vojnika ubaci iza vaših prvih redova i pokuša da sakupi što više informacija o stanju i kretanju vaše vojske. U grupi koju smo odredili nalazio sam se i ja. Tako sutradan rano ujutru krenuli smo sa položaja sa kote Vjetreno. Iskoristili smo noć kako bi se domogli gore koja se nalazila u podnožiju brda. Kad je svanulo, iskoristili smo priliku da nešto pojedemo i osmotrimo teren prema Križevom brdu. Krenuli smo negdje oko sedam sati. Kretali smo se oprezno i polako obodom brda dok nismo primijetili stazu koja je vodila u selo. U našoj pozadini čuli su se odjeci artiljerije. Teren za kretanje je sve više postao gušći a vrućina se svakim satom sve više pojačavala. Odjednom, negdje ispod nas, iz pravca nekog dola, počela je da dejstvuje vaša artiljerija. Stali smo i pokušavali da odredimo lokaciju. Moj komandir grupe je poslao dvojicu da izvide o kom se oružiju radi. Nakon pola sata ova dvojica su se vratila i obavjestili nas da se radi o jednoj minobacačkoj bateriji od 82 mm. Odlučili smo da nastavimo dalje, kako bi izbjegli odgovor naše artiljerije. Inače, naša grupa je bila sastavljena od dvojice snajperista i dvojice sa automatskim puškama a komandir je sa sobom imao samo pištolj. Od veze imali smo dvije motorole. Oko 13 časova našli smo se poviše sela Zatmurje zapravo zaseoka u kome su kuće i štale bile grupisane na malom brežuljku. U selo su vodila tri puteljka, kojima se nije moglo kretati bez terenskih kola. Tada smo počeli osmatrati, jedni prema selu a drugi prema koti Trijesno. U selu su se tada nalazila dva staračka para. Jedan djed je radio u vrtu koji se nalazio na zapadnom ulazu u selo, dok su ostali povremeno izlazili iz kuća i obavljali svakodnevne poslove. Pošto nismo primjetili ništa što bi ukazalo na vaše prisustvo odlučili smo da uđemo u selo. Jedan od nas je ostao sa zadatkom da upozori u slučaju ako bi se neko pojavio kako ne bi bilo kakvog iznenađenja. Podijelili smo se u dvojke i ušli u selo sa dvije strane. Dogovor je bio da, kako naiđemo na civila da ga pokupimo i povedemo sa sobom u kuću koja se nalazila u centru zaseoka. Sve je išlo po dogovoru, tako kad smo naišli na starce, zamolili smo ih da nas prime u kuću kako bi se odmorili i osvježili vodom. Starci se nisu puno uznemirili i bili su vrlo ljubazni. Pitali smo ih kako mogu da rade kad se puca na sve strane i zašto se nisu sklonili kod svoje djece. Oni su svoj ostanak pravdali sa tim jer nisu imali kud sa stokom a sinovi su im na brodovima i otkad je ovaj rat počeo ništa ne znaju za svoje. Pitali smo ih dali su vaše snage ulazile u selo i zašto se čuje svako veče galama i udaranje o neku šerpu. Oni su se zakleli da nijedan vojnik prije nas nije ulazio u selo a udaranje o šerpu su objasnili, kad padne noć da sa time plaše divlje svinje. Tada kako smo prilazili jednoj kući, u jednom toru sam primjetio par krava (bile su to buše) i desetak ovaca sa janjcima. Kako smo ušli u kuću na šporetu se kuvao krompir a na stolu se nalazio tanjir sa sirom. Pošto smo ih iz sela sve skupili u tu kuću, ostao je samo starac koji je nešto radio u vrtu. Pitali smo ih kako se zove kako bi i njega doveli. Onda su nam objasnili da je djed potpuno gluv i da mu moramo prići kako bi nas primjetio. Inače da napomenem da su stanovnici sela bili Hrvati. Moj saborac i ja smo krenuli po djeda. Našli smo ga kako kosi zob. Moj saborac mu je prišo i uhvatio ga za ruku dok sam ja čekao na ulazu u vrt. To su bili stari ljudi, vjerujem da niko od njih nije imao ispod sedamdeset i pet godina. Za razliku od staraca u selu, djed koga smo vodili bio je vrlo uplašen, što se dalo primijetiti po rukama koje su se tresle. Kad smo ga doveli onako preplašenog tad se i kod ostalih pojavila zabrinuta lica. Tad im je moj komandir objasnio da nemaju zašto brinuti i zamolio ih da ostanu u kući. Tada smo primjetili da su vreće sa brašnom skorijeg datuma i da na sebi imaju žig mlina iz Mostara. Bilo nam je jasno da im je to dostavila vaša vojska i da ne žele da ih otkriju. Krenuli smo u pretres svih kuća i nismo našli ništa čak ni bilo kakvo lovačko oružje. Objasnili smo im da ostajemo do noći, i da će tek tada moći da napuste kuću. Mi smo zauzeli najbolji položaj u selu. U brdima poviše nas ponekad bi se čula pješadijska vatra. Tad su naši na Trijesnom, primjetili trojicu vaših vojnika, koji su bili udaljeni dvjesta metara od njih kako osmatraju naše položaje prema Orahovom Dolu, zapravo, navode one minobacače pokraj kojih smo prošli na putu prema selu. Bila su sedmorica naših na brdu, a sa njima i moj brat, koji je tada imao devetnaest godina. Odlučili su da pucaju na njih, i kako su to uradili na njih se otvorila paljba ispod samog vrha. Bili su iznenađeni i mislili su da su napadnuti.Ona trojica su nestala, a kao su ovima uzvratili paljbom posle toga je nastala tišina. Vaši, nakon što su bili otkriveni, povukli su se na sigurno i sklonili u gustu grabovu šumu. Sigurno su pomislili da ce nasi odgovoriti minobacacima. Mi smo u selu ostali sve do noći. Taj dan mi se učinio kao da nikako neće proći, i postajali smo sve nervozniji. Konačno, moj komandir je odlučio da se krene nazad, pa smo pozvali kolegu koji je bio u brdu poviše sela da nam se pridruži. Civile smo pozvali da izađu iz kuće, napunili smo svoje čuture vodom i spremali se za pokret. Tada je moj komandir odlučio da kupimo jedno jagnje u seljana i povedemo ga sa sobom. Oni su jedva dočekali da mi krenemo i nisu htjeli da uzmu novac. Međutim moj komandir je insistirao da se novac uzme i na kraju je tako završilo. Pozdravili smo ih i uputili se prema našim u pravcu Vjetreno. Noć nam je dobro došla, jer smo koristili stazu koja je vodila iz sela. Kolona je bila razvučena a u njenoj sredini dvojica vojnika su vukla jagnje. Ubrzo smo skrenuli sa staze u pravcu Vjetreno. Kad smo već stigli nadomak naših položaja, jedan od nas se uputio prema našim i po već dogovorenoj lozinci najavio naš dolazak. Dok smo očekivali pokret posmatrali smo Lisnik koji je bio osvijetljen blijeskom vaših i naših granata. Kad smo izašli na vrh, obavijestili su nas da su naši otkrili vaše ispod Trijesnoga i primorali ih na povlačenje. Tek kasnije kad smo predali izvještaj komandi shvatili smo da se, dok smo bili u selu, jedna desetina hrvatske vojske nalazio u brdu poviše nas, ne sumnjajući da se na Trijesnome već nalazi naša pješadija, i naravno, ne sluteći da smo mi u selu. Dvadeset sedmog maja dok smo se odmarali u bazi, došao nam je komandir čete i prenio naredbu komande bataljona da svi koji imaju čin, moraju smjesta da se jave u komandu, kako bi se organizovao plan o napadu na kotu Lisnik. Kasnije, po njihovom povratku, saznao sam da je pokušan kontranapad, i da se jedna grupa utvrđuje na strani brda koji je bio okrenut prema Vjetrenom. Nije mi jasno kako su naši na minobacačima tako hrabro tukli Lisnik, iako su se nalazili na par stotina metara potpuno otkriveni prema vašoj pješadiji. Tada nas je najviše brinulo - šta ako vaši udare na naše položaje koji su se nalazili vrhovima brda sa desne strane gledajući iz pravca Slanog? Taj dio je jedva bio pokriven vojskom, i u slučaju napada niko im ne bi mogao pomoći. Tada smo svu vojsku uključili u odbranu dok u rezervi nije bilo nikoga. Sutradan 28. maja stanje se nije mijenjalo. Pozicije su ostale iste. Uveče su nam javili da se polako pripremamo za povlačenje. To nas je sve iznenadilo. Razlog povlačenja je bio, pretpostavljam, zauzimanje kote Lisac poviše Ravnog i mogućnost da neprijatelj, prodorom prema Zavali, odsječe jedan cijeli bataljon. Zajedno sa mojim komandirom krenuli smo na Vjetreno i dalje prema Trijesnom. Vezisti su namotavali žicu, tako da smo sve pokupili i sa Trijesnog vrha i Vjetrenog. Par dana ranije na Vjetrno smo iznijele jedan minobacač od 60 mm koga smo od milja zvali Četnik. Kako ne bi ostavili sanduke sa granatama, odlučili smo da ih sve ispalimo, tako da smo gađali prema Križevom brdu, Lisniku, i Tmuru. Bilo je zanimljivo kad su nas pokušavali gađati vaši sa Tmura istim oružjem. Granate su padale na stotinjak metara ispod nas, takođe i naše su isto tako padale blizu njihovog položaja. I jedni i drugi su bili van domašaja pa je ispalo kao da se zabavljamo. Naši, sa položaja na Loznici, su i dalje tukli vaše po Lisniku. Ja stvarno ne znam kako je iko mogao da izdrži takav pritisak na Lisniku. Zato svaka čast onima koji su to izdržali. Kad smo ispalili poslednju granatu krenuli smo nazad u bazu, dok je smjena ostala na brdu. Tih dana na Vjetreno i Trijesno nismo imali nikoga ranjenog ni poginulog. Što se Lisnika tiče, znam da su poginula dva naša vojnika a četvorica su bila ranjena. Pred samo svitanje napustili smo položaje na Loznici i polako se uputili pješke prema Zavali. Kad smo stigli, negdje oko Orhovog Dola , tu su nas čekala vozila i prebacili su nas u Zavalu. Ujutro su nas dalje prebacili prema Marevoj ili Muharovoj Ljuti i dobro se sjećam da je padala kiša. Dok smo se odmarali na putu dva vojna puha su polako prolazila u pravcu Zavale . Jedan se zaustavio ispred mog brata i mene. Kada se spustilo staklo prepoznao sam generala Perišića. On nas je, onako namrštenog pogleda, pitao gdje je komanda. Kad smo mu objasnili, odmjerio nas je i upitao „Vojsko! Gdje je oružje?“. Pošto nam je sve bilo po putu, moj brat mu je pokazao da imamo bombe i da se time možemo boriti. Ovaj, jako ljut je odgovorio „Jadna ste vi vojska!“ i produžio dalje prema Zavali. Dok smo se odmarali na putu, ljudi iz naše komande pobrinuli su se za smještaj u selu. Sve sto se kasnije događalo, vec sam napisao u komentaru za Oštri vrh. Tad sam vas pitao šta se dogodilo sa Kikijem, kome ste vi bili nadređeni neko vrijeme. Dok sam gledao vaše fotografije na vasem sajtu, na jednoj od njih je pisalo da je momak umro tokom 1993. Mi smo se povukli sa Oštrog vrha devetog juna, a desetog juna po naredbi iz korpusa, cijela jedinica je prebačena na Stolačko ratište. Jedinice koje su napustile Zavalu poslije nas nisu stigle da se organizuju pa ste sa lakoćom preuzeli te naše položaje. Kasnije moj brat i ja smo napustili tu jedinicu i prešli u Treći bataljon Trebinjske Brigade. To se dogodilo kad smo izgubili Ivanjicu, 5. jula 1992 godine. Oprostite ako sam bio previse opsiran. Srdacan pozdrav svim prezivjelim.