ja_mageia

Nakon završetka pisanja autentičnih svjedočanstava koja sam proživio u Domovinskom ratu, a naveo sam ih u knjigama: “Deset godina poslije”, “Ćukovi izvidnici”, Tigrovi oblaci”, “Pume iz Varaždina” i “Tigrova odlučnost” krenuo sam opisivati događaje ostalih anonimnih suboraca kao autentična svjedočanstva o Domovinskom ratu. Tako je ova knjiga prva u tom nizu.

Trideset i prvog kolovoza 1991., došavši s terena iz Hrvatske Kostajnice u bazu "Pionirac" (danas Grad mladih, bivši Pionirski grad u zagrebačkoj Dubravi) 3. bojne 1. A brigade ZNG-a "Tigrovi", prvo što sam želio bilo je da se dobro okupam i naspavam.

Drugoga rujna 1991. godine, isti dan kad smo se vratili s Plesa, tijekom večere gardisti su pričali kako je jedna skupina upravo otišla na teren u Okučane. U toj je skupini bilo nekoliko ljudi s kojima sam bio na terenu u Hrvatskoj Kostajnici. Pred kraj večere doznali smo da se sprema i druga skupina. Ona je trebala ići na teren u Stubake (Stubičke toplice).

Sedamnaestoga rujna 1991. godine sjedili smo na terasi u dvorcu kad je do nas došao zapovjednik taktičke skupine Basić i tražio dobrovoljce za odlazak u akciju. Nakon toga više nije bilo “specijalaca”, već samo dragovoljaca. Ubrzo su neki koji su bili na straži dobili bolove u trbuhu i govorili da nisu baš spremni za akciju.

Bez imalo okolišanja, prijavio sam se za akciju. Bolje je ići u neku akciju nego ovako držati stražu oko naselja, mislio sam.

Devetnaestoga rujna 1991. godine, vraćajući se s bogdanovačkog bojišta, prošli smo kroz Privlaku. Tada je netko rekao kako je to rodno mjesto našeg zapovjednika Basića.

Potom smo prošli i kroz Otok i zaustavili se u naselju Nijemci.

Dvadesetoga rujna 1991. godine ujutro, kad sam se probudio, otišao sam na kavu. Dok sam sjedio, pridružili su mi se Basić i Bečir i naručili još jednu turu pića.

Razgovarali smo kako je stanje sve složenije i teže oko nas. Dok smo pričali, nismo ni primijetili kako vrijeme brzo prolazi. U jednom trenutku Basić nam je rekao da idemo zajedno na doručak, a nakon toga s mjesnom policijom u naselje Lovas. Doručkovali smo između devet i deset sati.

Dvadeset i prvoga rujna 1991. godine, tijekom ručka, opet su zapovjednici počeli tražiti dobrovoljce za akciju. Do nas je došao neki Branislav iz Ilače i pričao što se događa u Tovarniku.

Odmah prve večeri, 25. rujna 1991. godine, o stanju na tom bojištu neposredno je izvještavala srpska televizija. Te je večeri pokazala kako vojna kolona duga oko trideset kilometara nepomično stoji na ulazu u Šid i čeka rasplet događanja kako bi bila razmještena na hrvatskim ratištima.

Čak su prikazali jednog neprijateljskog vojnika kako parkira borbeno oklopno vozilo u znak protesta pred Skupštinom SR Jugoslavije u Beogradu. To oklopno borbeno vozilo je upravo iz šidske kolone koja je bila zaustavljena u Ilači. On je bio pripadnik 2. mehanizirane brigade iz Valjeva mehaniziranog korpusa sa zapovjedništvom u Beogradu. Taj je korpus bio pod izravnim zapovijedanjem Generalštaba Vojske Jugoslavije. Tražio je objašnjenje gdje ih to njihova komanda šalje i zašto ih šalju u smrt.

Dvadeset i devetoga rujna 1991. godine ujutro sjedili smo na terasi dvorca, odmarali se, pili kavu i pričali. U daljini smo primijetili crni dim. Poslije smo doznali da je to dim s naftnog pola u Ðeletovcima.

Kako se nizala akcija za akcijom, sve smo više imali povjerenja jedni u druge, a pogotovo u naše zapovjednike.

Imali smo povjerenja u osoblje dvorca. A dok smo bili ovako na odmoru, često smo znali nagađati o sljedećim akcijama.

Tijekom boravka u dvorcu, dosadu sam razbijao odlazeći u restoran, gdje sam sa suborcima izmjenjivao iskustva.

Krenuo sam na terasu na kavu kad me Basić pozvao u dežuranu. U sobi su već bili Vlatko i Ilija. Basić mi je rekao da odmah odem po oružje i svoje stvari te da ne dižem buku jer idemo u neku tajnu akciju.

Nisam ništa pitao, već sam otišao po stvari. Kad sam se vratio, u sobi u kojoj se dežuralo zatekao sam Bečira, Damira Starčevića - Bucu, Brckovića - Zimu i još neke. Buco je imao “strijelu” i odmah sam pretpostavio što ćemo raditi.

Četvrtoga listopada 1991. godine ujutro sa skupinom gardista poslan sam na utvrđivanje položaja u Iloku prema Principovcu. Na tom položaju utvrđivali smo “mrudove” i ostale protupješačke mine koje smo imali na raspolaganju.

Šestoga listopada 1991. godine navečer čuo sam kako je u Iloku više od dvije tisuće žena otišlo prema mostu prosvjedovati, tražeći mir. Kad sam to čuo, mislio sam da od toga neće biti ništa. Tako im samo dajemo do znanja kako smo nemoćni i u jadnom stanju. Nema smisla tužiti se onima koji nas ubijaju.

U tim posljednjim danima znali smo otići u grad kod jedne trgovine u kojoj je radila stanovita Ana Drinovac.

Ondje smo znali zateći Basića, Bečira, Iliju i još neke naše suborce.

Kako nismo dobivali dobre vijesti, nisam se na tom mjestu dugo zadržavao. A nekako mi je smetalo biti u masi.

Opet sam tražio neki svoj mir i samoću kako bih se na miru mogao povlačiti u sebe. U tom miru opet sam razmišljao o stanju u Iloku i opet bih se napio. Tako je to bilo tih posljednjih dana: malo straže, malo “flaše” i to je to.

Dani su prolazili kao godine.

Šesnaestoga listopada 1991. godine, tijekom povratka, Milas mi je pričao kako su u naselju ostali još neki naši koji nisu htjeli ići u proboj ili ih nisu našli u kućama gdje su trebali biti. Zašto su ostali, nije mi znao reći. Rekao je da zapovjednici nisu inzistirali da svi obavezno moraju ići u proboj, već tko želi. Tada je svatko vodio brigu o svojoj sudbini. Zapovjednik naše preostale taktičke skupine Basić rekao im je kako im nudi mogućnost da se probiju kroz neprijateljske linije do slobodnog teritorija, ali ako netko misli da se može živ izvući na drukčiji način, pa čak i da se preda neprijateljskim snagama, davao im je slobodu da sami odluče o tome. Ali bitno je bilo da nakon toga treba ostati živ.

Poslije dolaska u “Pionirac” nekoliko su se dana odmarali. Kako su ih za iločko bojište skupili iz svih četiriju satnija, tijekom odmora njihovi dotadašnji zapovjednici poslali su ih natrag u njihove satnije. Poslije povratka u svoju satniju, Luka je službeno postavljen za zapovjednika 1. desetine 3. voda. 3. satnije 3. bojne “Pionirac” u 1. A brigadi  “Tigrovi”.

Pročitavši knjigu "Deset godina poslije" i upoznavši autora te knjige pukovnika Ratka Dragovića - Kleka, odlučio sam se na njegov nagovor i poslije uz njegovu potporu opisati svoje događaje na jednom o mojih prvih terena tijekom Domovinskog rata.

Zašto iločki teren i zašto baš ja?

Zahvaljujem na pomoći iz Iloka: prof. Ružici Černi, prof. Mati Batoroviću, Zdenku Doboševcu i iz Ilače Antunu Baliću koji su mi ustupili tako dragocjene fotografije iz tog vremena.

Isto tako zahvaljujem na suradnji bojniku Zoranu Medvedu (pokojni), Nikoli Salatoviću - Niksonu i Vlatku Jeleču.